sve ono na što sam se spotakla....
Hodajuća katastrofa
Blog
ponedjeljak, travanj 21, 2008

Bojim se biti sama

živa a zakopana

ne dolazi mi dovoljno zraka

pod tvojim teškim rukama

izvana boli ono što prekrivam

a iznutra ono što skrivam

 

Sunce. Pravo proljetno vrijeme a meni fali zraka. Dođe mi da vrisnem. Pitanja mi se vrte po glavi. Na sva znam ogovore ali se pravim blesava. Svi se pravimo blesavi.  Kao ništa ne vidimo i sve je sasvim uredu. mogu se kladiti da i oni ljudi nasuprot mene na pješačkom prelazu dok me gledaju čekajući zeleno znaju. Bol i tuga se nanjuši, osjeti. Sva sam se stisnula od srama i samo da dođe zeleno pa da krenem dalje.

 

Trebala sam bolje znati

svaki tvoj pogled je odsjaj nevolje

ne sjaje u tvom oku zvijezde

nego izopačene sitne strasti

a ja u tebi anđela tražila

čudesnom se otkriću nadala

 

Voljela bih da se mogu sjetiti trenutka kada sam odlučila da je nešto za  što se vrijedi boriti. Znala sam da je drukčiji od drugih i evo sada sam spoznala i segment...ironično zar ne?. Možda je nešto u meni što je potaknulo tu lavinu loših situacija, odluka, događaja. Zbilja želim vjerovati da nije loš čovjek.

 

Odakle čovjeku snaga

da svaki put ipak ostane

pitam se i u čudu ostajem

ispirući suze i krv s lavandina

a ni na tren u gledalo ne gledam

ni ne pomislim na to

 

Ponovo se ja dižem s poda kupaonice. Koja kombinacija okusa...slatka krv s usana i slane suze. Umivam se hladnom vodom i nije da se bojim prizora u ogledalu nego pogleda s vrata mog malog anđela i njegova pitanja... «Zašto mama plače? Se udarila? Zašto bosa stoji na ledenim pločicama?» Mislim da u tom trenutku sve u meni stane...strujanje krvi...blokada misli...

 

Ruke mi same drhte

kad začujem otvaranje vrata

dah i jecaj usukne

lježeš u našu postelju

s grčem slušam tvoje disanje

samo da me ne dotakneš

 

Mrzim ga. Mrzim kada legne u krevet kao da ništa nije ni bilo. Ima obraza da me i zagrli i kaže kako me voli. Kao da će od toga sve proći...plavo i zeleno po koži, zarasti rane... Odavno ga ne poznajem. Može li čovjek jadniji biti i  niže pasti? Nekome koga voliš ne omogućuješ takav tretman. Možda sutra bude bolje...

 

Bože čuvaj mog anđela

kad ne budem mogla ja

sve moje u susjednoj sobi spava

ja odavno zaspala nisam

ovo je čisto ludilo

i sutra sve ispočetka

 

Naravno da znam da sam si sama dozvolila da tako živim. To je moja krivnja. Trebala bih otići i spasiti sebe, svoje djete. razlog zašto ostajem? Toliko ih ali ni jedan dovoljno dobar. Nada? Nada da jednom budemo normalna obitelj ako se svi dovoljno potrudimo.

Da, čovjek se na svašta navikne....na jutra bez sunca, dane bez osmjeha, noći bez sna...i gledanje u pod...

bongologija @ 09:01 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
64977
Index.hr
Nema zapisa.