sve ono na što sam se spotakla....
Hodajuća katastrofa
Blog
četvrtak, listopad 18, 2012
Kako je jadan ovaj svijet i život koji živimo na pola, točnije u polovnim odnosima…imamo polovne prijatelje, polovne partnere, polovnu djecu, polovnu rodbinu…sve nešto na pola….ko da smo u nekakvoj tranziciji pa imamo nekakva privremena rješenja pa dajemo malo jer nema smisla davati više ali nije tako. Život se ne ponavlja i nisu samo ovi oko nas krivi za to stanje nego i mi sami jer dajemo im samo pola sebe a i to jer moramo a za izliku koristimo tempo života i stres. Zar je zbilja teško prijatelje i čuti a ne samo slušati da prođe vrijeme i zauzet stav i mu pomoći doista a ne ga samo tapšati s onim „ajde bit će dobro!“. Polovni partneri…zašto pristajemo na nekakve površne odnose….sam da nam krevet ne bi bio prazan?, da nam ima tko pomoći platiti račune?, da imamo s kime šutjeti? Na koga se ljutiti? Je li nam to doista dovoljno? Ili nam je tako lakše jer ne moramo dati sebe…dajte ljudi…zar je zbilja teško dati 100% sebe da bi bilo svima bolje…daleko od toga da postoji rizik za povrijeđenost ali jebemu vrijedno je toga… Polovna djeca…e to je najžalosnije…zar zbilja…zbilja je bitnije pogledati sapunicu ili nogomet nego sjesti i držati u krilu svoje dijete…ili pomoći mu i dati priliku da ono nešto nauči vas…i onda se pitate kako pobjegnu od vas… Polovna rodbina…tu spadaju i vaši roditelji koje zovete samo kada vam nešto treba, svi oni vaši rođaci iz djetinjstva…pa djeca vam nemaju pojma tko im je rod…sreća da postoje vjenčanja i pogrebi… Žalosno je sve ovo skupa samo iz jednog razloga…a to je da na ovo možemo utjecati ali nećemo, ne želimo,neda nam se,nemamo potrebu…hm…a svi mi ostarimo i moramo umrijeti…a tko će biti uz nas…tko? Prema zasluzi…

bongologija @ 12:55 |Komentiraj | Komentari: 0
Brojač posjeta
64977
Index.hr
Nema zapisa.